Home / naslovnica / Vojnik i mirotvorac – stožerni narednik Robert Barbir, poznatiji kao Rambo

Vojnik i mirotvorac – stožerni narednik Robert Barbir, poznatiji kao Rambo

U redovima Hrvatske vojske nerijetko nailazimo na pojedince koji su svojim odnosom prema poslu, ali i širokim krugom interesa primjer i uzor onima koji su ih imali priliku upoznati. Jedan od njih zasigurno je i prvi dočasnik prvog voda četvrte satnije Pukovnije Vojne policije u Splitu stožerni narednik Robert Barbir, poznatiji i kao Rambo

Prije no što smo se upoznali sa stožernim narednikom Robertom Barbirom Rambom njegovi kolege opisali su ga “oličenjem” vojnog policajca. I zaista, već pri prvom susretu bilo nam je jasno o čemu je riječ – od stava, hoda, pa sve do načina ophođenja s ljudima, narednik Barbir zaista opravdava epitete koje su mu dali njegovi suradnici. Komplimente prihvaća pomalo s neugodom, za njega se, objašnjava, sve to podrazumijeva.

” Vojska je vojska, ona mora biti ogledalo države. Stega i predanost tu su obvezni i kad sam na dužnosti, toga se i držim,” kazuje nam.

“Kao dijete živio sam na selu, bio sam okružen većinom starijima od sebe i često sam se igrao sam. Bio sam “dijete prirode”- pravio koplja, strijele, zamke,” priča nam uvjeren kako se već kroz te igre “preživljavanja” vidjela njegova sklonost vojnom pozivu.




“Veliku su ulogu odigrali i ratni filmovi koje sam gledao kao dijete, a u meni je sve više jačala želja da budem vojnik, ali vojnik koji je ujedno i mirotvorac.”

Nadimak Rambo dodijelili su mu prijatelji iz školskih klupa, kad se početkom 80-ih na televiziji pojavio istoimeni film s junakom koji ih je tako neodoljivo podsjećao na njihova školskog kolegu.

Put u Hrvatskoj vojsci započinje kao pripadnik 1. satnije mornaričko-desantnog pješaštva HV-a, odnosno HRM-a u sklopu Ratne luke u Pločama. Bila je to prva postrojba ročnih vojnika HV-a osnovana 5. listopada 1991. Kroz ratnu 1992. godinu djelovali su na području Južnog bojišta, od Šipana i Stona, do Bistrine. Njegove sposobnosti brzo dolaze do izražaja pa ga zapovjednik ubrzo stavlja za razvodnika straže, ujedno i njegova pomoćnika.

“Imali  smo karabine iz Drugog svjetskog rata, a mi smo vjerovali da s njima možemo svladati tenk, zamislite koji je to bio entuzijazam,” prisjeća se ističući kako ih je vodio mladenački zanos i želja za suverenom i slobodnom Hrvatskom.

Najbolji polaznik

Nakon odsluženja vojnog roka narednik Barbir nastavlja braniti domovinu u redovima Vojne policije. Prvu obuku pohađao je 1993. godine u nastavnom središtu u Delnicama, gdje su bili prva grupa od 40-ak pripadnika Vojne policije  s područja Republike Hrvatske. Ondje završava tečaj za ovlaštene službene osobe te  kao najbolji polaznik za nagradu dobiva pištolj s posvetom načelnika Uprave Vojne policije te započinje svoju karijeru vojnog policajca koja traje i danas.

S obzirom na njegov gotovo 30-godišnji staž, usudili bismo se nazvati ga svjedokom vremena stoga nas je zanimalo što misli o Hrvatskoj vojsci danas: “Nastali smo kao Feniks, iz pepela, a sad smo uz bok najjačim vojskama svijeta. Možda malo odstupamo s opremom, ali što se tiče kvalitete i ljudstva naša vojska može parirati članicama NATO-a i drugih organizacija.”

Priznaje nam ipak da su omiljeni dio njegova vojnog puta međunarodne misije: “Multinacionalna sredina najviše mi odgovara – dinamika, upoznavanje različitih ljudi i kultura, promatranje opreme, razbijanje tabua, izazovi… Ma, da me sad netko pita da opet idem, odmah bih se spakirao.”

Na Golanskoj visoravni u Siriji bio je u misiji 2011./2012.,u vrijeme kad se rat na tom području već naveliko razbuktao, a u Afganistanu čak tri puta za što je dobio i oznaku “three star veteran”.

 “Kad idem izvan Hrvatske, prvo predstavljam svoju zemlju, iza toga postrojbu, pa obitelj i kraj iz kojeg dolazim, a na kraju sebe. To je pravilo kojeg se držim.” Drugo je pravilo, upoznavanje s područjem na koje dolazi: “Uvijek imam isti ritual – daj mi dva tjedna da napravim 360 stupnjeva oko sebe i dobro promotrim situaciju. Vjerujte mi, znao sam svaku rupu i kamen u Afganistanu…” Zamolio nas je da obvezno spomenemo i njegove profesore engleskog jezika u Školi stranih jezika Split, ističući kako je znanje jezika nemjerljivo blago koje mu je donijelo veliku prednost. Vodeći se svojom idejom vojnika mirotvorca, nerijetko je u misijama bio pokretač brojnih dobrotvornih akcija, najčešće za one najmlađe i najugroženije.

Prijatelji u cijelom svijetu

Gledajući njegove uspomene iz misija među kojima i snimku na kojoj filipinsku vojnikinju uči pjevati hrvatske pjesme ili fotografije na kojima svoje kolege u misiji uči ispeći kruh, ne možemo se oteti dojmu kako je u privatno vrijeme narednik Barbir glavni inicijator i duša zabave. Stekao je tako prijatelje u cijelom svijetu, što mu je posebice pomoglo u njegovu hobiju. Naime, pasionirani je skupljač vojnih odora, oznaka, zastavica, novčića… Trenutačno u svojoj kolekciji broji oko 120 maskirnih vojnih odora.

“Ma ne mogu vam ja ni opisati točno kako sve to funkcionira. Svi si međusobno pomažemo u potrazi i skupljanju. Evo baš sad za jednog Poljaka prikupljam beretke iz Hrvatske. Nabavio sam mu nekoliko beretki iz Švicarske, a sada čekam i jednog Japanca da mi pošalje jer nema nijednu iz Azije.”




Puno “razmjena dobara” ostvario je i na vojnim hodočašćima u Lourdes gdje je bio čak osam puta. “Prvi put otišao sam 2008. godine, na tada jubilarno, pedeseto hodočašće. Osjećaj je bio neopisiv, to je mjesto u kojem čovjek zaista može naći mir. Zato sam se toliko puta i vratio,” kazuje nam, dodajući da je to pravo mjesto za njega i njemu slične “skupljače”.

“Znate, budući da sam toliki dio života proveo kao vojnik svi misle da će mi odlazak u mirovinu teško pasti, a ja baš mislim da će me upravo moj hobi “spasiti”. O maskirnim odorama započeo je i knjigu, no uz sve obveze, to će ipak još malo pričekati. Mislili smo da će mu biti teško izdvojiti omiljeni “komad” iz njegove kolekcije, no za njega je to definitivno novčić u obliku Afganistana sa zastavama SAD-a i Afganistana na jednoj, a s likovima vojnika, dočasnika i časnika na brdima Afganistana na drugoj. Za njega novčić ima veliku vrijednost jer je dar američkog brigadira Cedrica Carringtona, čovjeka kojeg kako kaže, iznimno cijeni i poštuje. Kad smo dalje zašli u priču o aktivnostima izvan posla, dobili smo dojam kako njegov dan traje 48 sati. “Da znate da su mi jednom Austrijanci dali nadimak Duracell… Uvijek sam u pokretu, od ranog jutra,” kaže kroz smijeh.

Zajedno sa svojim kolegama iz ratnog doba djeluje u udruzi “Prvi ročnik Hrvatske vojske – Ploče”, čiji je cilj bio i rješavanje statusa priznanja da su upravo oni prvi ročnici u Hrvatskoj. Dugo iščekivano i zasluženo priznanje pristiže 2014. godine. Često organiziraju humanitarne donacije, a 18. studenog obvezno se organiziraju i putuju u Vukovar. Vukovar u njegovu srcu ima posebno mjesto pa se uvijek taj dan trudi obilježiti na simboličan način, bio u Hrvatskoj ili u misijama, pa je tako 2015.godine za vrijeme boravka u Afganistanu propješačio 18 kilometara s kompletnom opremom na sebi. Član je i lađarske udruge Stablina, a posebna su mu strast, na iznenađenje svih nas – maškare.

Svake godine sa svojom ekipom sudjeluje na Bačinskim maškarama gdje si posebno daju oduška i trude se što kreativnije ostvariti sve svoje “lude ideje”. Usputno nam spominje i kako se malo bavi i poljoprivredom:” Nešto malo maslinova ulja, mandarina, ma ništa posebno.” Za njega, sve je to samo dio njegove, njemu potpuno uobičajene svakodnevnice. Po završetku našeg razgovora, ostali smo impresionirani pričama, doživljajima i energijom ovog uzornog pripadnika Hrvatske vojske, a nekako nas je opet pratio dojam kako to i dalje nije sve…

Izvor:Hrvatski vojnik

Podijeli

Pogledajte još...

Pripadnici Vojne policije na tečaju za osiguranje i zaštitu štićenih osoba u MUP-u

Četiri pripadnika Satnije za zaštitu VIP sudjelovala su od 7. rujna do 2. listopada na …