Pripadnik Pukovnije Vojne policije spasio staricu od džepara

ovakvi heroji nam trebaju /  Čak ni dijete koje je držao na sebi nije ga omelo da spasi staricu od džepara. Htjeli su joj ukrasti zadnjih 400 kuna do mirovine, a prije 13 godina kao student spasio gospođu iz ledene Save

Bio je to dan kao i svaki drugi za Borisa Dujmića (38), kada bi bio slobodan šetao bi gradom sa svojom jednogodišnjom kćerkicom u nosiljci. Oko 12,30 pješice je išao prema kući, našao se na okretištu tramvaja na Savskom mostu. Uskoro je bilo vrijeme da nahrani dijete i tako njih dvoje u svom svijetu nisu obraćali previše pažnju što se oko njih događa. Dok Boris ipak nije zapazio nešto neobično.

“Ispred mene je bila skupina od tri ženske osobe, s njima je bio i jedan muškarac. Ispred nas je hodala starija gospođa koja je vukla kolica. Izgledala je kao da je obavila kupovinu. U jednom trenutku jedna od žena iz skupine, gurnula je stariju gospođu i uzela joj novčanik iz torbe. Stajao sam dva metra od njih. Dok je jedna džeparila, ostalih troje krenuli su dalje. Nisam mogao vjerovati što se događa u 12 sati, meni pred očima i mnogo ljudi koji su bili na okretištu. Automatski sam došao do kradljivice, obuhvatio ju rukom ‘u kravatu’ i pitao je što radi”, ispričao je Boris za 100posto. Kradljivica se počela otimati i izvlačiti, pokradena žena bila je u šoku, a Borisu je cijelo vrijeme na prsima bilo njegovo dijete.

Boris Dujmić

“Dok sam pokušavao dosegnuti značku Vojne policije koju uvijek imam u torbici oko pasa, džeparošici sam rekao da sam policajac i da se smiri. Opet sam je pitao što to radi. Uzeo sam joj novčanik koji je ukrala iz ruke i dao ga gospođi kojoj je to ukrala, koja je također bila uspaničarena. Budući da smo bili na okretištu, dva metra od nas bila su tri vozača ZET-a. Ja im viknem da zovu policiju”, prepričava. On nije mogao dosegnuti mobitel, dijete mu je visilo, a kradljivica novčanika sve se više otimala. Nitko u njihovoj okolini nije uskočio u pomoć niti pozvao policiju.

U tom trenu prošlo mi je kroz glavu da imam dijete na sebi. Pomislih kako možda ova kradljivica ima nož pa će me ubosti, ili će me lupiti. Popustio sam hvat i kradljivica je počela bježati. Poskliznula se i pala, a na kraju je pobjegla

Opisao je nastavak situacije koja mu se dogodila nedavno. Nazvao je policiju, zbog naravi svog posla ima ih i na brzom biranju. Došli su nakon pet minuta.

Kao student spasio je gospođu iz ledene Save

“Gospođi koja je pokradena odmah sam vratio novčanik u kojemu je bilo njezinih posljednjih 400 kuna do mirovine. Netom prije, bila je na placu i obavila kupnju. Policija je htjela da odemo u stanicu dati izjavu. Budući da se sve to odužilo, zamolio sam ih da odem doma jer moram nahraniti i staviti dijete na spavanje. Tako da smo sve formalnosti riješili tamo, zahvalili su mi. Gospođu su odveli u stanicu da da svoju izjavu. Cijela situacija dovela je do toga da sam, neću reći ogorčen, ali pitam se gdje to vodi? Da netko usred bijela dana džepari, ja reagiram s djetetom na prsima, a prvi bih se trebao maknuti…”, kazao je Boris.

Sedam godina je radio u specijalnoj vojnoj policiji, bio je zapovjednik voda, a sada je na drugoj dužnosti. Govori kako je u sklopu obuke svakog policajca to da djeluje u takvim situacijama i pomogne građanima. “Obučen sam za takve i slične situacije. Vojna policija svakodnevno surađuje s civilnom, obuke su slične, neke su i zajedničke. Ono što želim naglasiti je da je moja obuka moj profesionalni život, rad, a to nije vezano uz to što sam pomogao ovoj ženi, a ni onima prije. Trebao bi čovjek čovjeku uvijek pomoći, u tome je stvar”, priča Boris Dujmić.

Kaže da se beba nije prestrašila jer je super odgojena, spremna je za takve situacije, smije se Boris.

Beba nije reagirala kada se sve događalo. Kasnije se, kada su došli policajci, malo uzbunila jer je prošlo već 45 minuta, bilo je vrijeme ručka, malo smo ispali iz ritma. Beba se odgaja, kao i vojna policija, obučeni smo da djelujemo, smije se Boris

Njemu ovo nije prvi put da mediji pišu o pothvatima i spašavanju. Boris je, još kao student, krajem listopada 2006. spasio ženu koja se bacila u Savu. Bilo je to jednog jutra, nakon što se vraćao biciklom s treninga na Sljemenu.

“Bio sam na mostu i samo sam krajičkom oka vidio da se okupilo dvoje, troje ljudi i ženu da skače u rijeku. Okrenuo sam se i sjurio niz nasip biciklom. Skinuo sam se i uskočio u Savu, izvukao sam je. Kaže da se kasnije nije čuo s gospođom, ali javio mu se njezin zet, on i kćerka gospođe beskrajno su mu zahvaljivali. “Dogodi se da vidim takve stvari sa strane i ne okrećem glavu. Nisam ja nikakav superheroj, jednostavno ne okrenem glavu. Razočaram se kad vidim da netko okrene. Svi smo mi ljudi, možda ću ja tako gledati s poda u polusvijesti, a nitko mi neće pomoći. Nekad se pitam gdje sve to vodi, često sam na ulici ili šećem s djetetom, ili zbog treninga i stalno vidim kako su ljudi previše glavama zabijeni u svoje mobitele i uopće ne vide svijet koji se događa ispred njih”, zaključio je Boris.

Izvor: 100posto.hr